Za dobar odgoj djeteta je potrebno mnogo ulagati i sebe i svoje vrijeme. Svaki roditelj treba posmatrati svoje dijete kao neispisanu knjigu, koju će on ispisati dobrim primjerima, osnovama i time stvoriti kvalitetnu ličnost u budućnosti. Ono čemu mnogi roditelji i ne daju baš mnogo važnosti jeste čitanje djeci. Poučne priče za djecu mogu imati jako dobre posljedice. Samo čitanje povećava bliskost roditelja i djeteta, i to predstavlja važan dio djetinjstva.

Važnost čitanja

Čitanje djeci u najranijoj dobi ima višestruku važnost, zato je bitno da se svaki roditelj posveti čitanju svome djetetu. Samostalno razmišljanje, razvoj mašte i komunikacije, bogatiji riječnik, širi vidici, prepoznavanje vlastitih i tuđih emocija, stvaranje ljubavi prema knjizi u kasnijoj dobi su samo neke od važnosti koje čitanje djeci sa sobom nosi.

Poučne priče za djecu sa snažnim porukama

Istraživali smo koje su to najbolje priče za djecu te vam u nastavku donosimo 10 poučnih priča u kojima su opisane prave vrijednosti i maniri a dok druge imaju akcenat na poruci šta je to loše ponašanje.

1. Jabuka – Dragan Lukić 

Na brdu je raslo drvo. Na njemu je visila rumena jabuka. Naišao je lopov. Popeo se na drvo i kad je htjeo dohvatiti jabuku, grana se zatresla i jabuka je rekla:

– Nisam ja za tebe.

Otkinula se, pala na zemlju i počela se kotrljati niz brdo. S proplanka su jabuku vidjeli čobani.

– Gle lijepe jabuke!

Nastala je svađa oko toga ko ju je prvi ugledao. Svi potrčaše prema njoj. A jabuka reče:

– Nisam za vas.

Skrene naglo i otkotrlja se dalje. Kotrljala se tako jabuka, kotrljala i naišla na dva putnika.

Vidjeli je i jedan i drugi, i pomislili: “ Lijepe li jabuke! Uzeću je, ali da ne vidi moj saputnik!” A jabuka reče: – Nisam za vas.

Skrene i otkotrlja se dalje preko livade. Na livadi je spavao dječak, a devojčica je sjedila pored njega. Ugledala je jabuku i rekla:

– O, divne li jabuke! Probudiću brata, pa ćemo je zajedno pojesti.

A jabuka se nasmiješila:

– Ja sam za vas”. I dokotrlja se devojčici u krilo.

2. Inat – Zlata Vidaček 

Sima se sinoć naljutio na mamu. Nije htjela da ga pusti da se duže igra u dvorištu. Bio je, istina, već mrak, ali neki njegovi drugovi ostali su i poslije njega. Samo je on morao da ode kući.

Za vrijeme večere je ćutao i otišao na spavanje ljut. Kada se jutros probudio, svega se sjetio. I ljutina se vratila.

Skočio je s kreveta. Usne stisnuo i napućio. Namrgodio se. Ništa ne pita. Ni sa kim ne razgovara..

– Simo, donjela sam ti čokoladu s lješnikom – kaže mama tek što se vratila sa pijace. U ruci joj pun zembilj.

– Ne mogu – odgovori Sima.

– Uzmi, vrlo je ukusna. Nisi, valjda, još uvijek ljut?

– Ne mogu – ponavlja tiho.

– Dobro, kad nećeš. Poješćemo je tvoja sestra i ja.

Sima i dalje ćuti. A kad je pod sestrinim zubima zakrckao lješnik, samo je trepnuo. Ubrzo više čokolade nije bilo. Od nje je ostao samo komad svijetlog staniola. Sestra ga je pažljivo raširila, ispravila savijene uglove i stavila među listove knjige.

– Eto, kakve ste. Ništa mi niste ostavile! – mrko je šapnuo Sima.

– Mama te je dvaput nudila. Što nisi uzeo!

– Da me je bar još jednom ponudila, sigurno da bih uzeo. Ali ona nije htela. Za inat.

3. Neuredna djevojčica – Ketrin Džekson

Bila jednom neka vrlo neuredna devojčica. Znala bi ona u tren oka da stvori nered po kući. Ona i njena majka morale su toliko vremena da spremaju igračke, koje su bile rasute svuda po kući, da nikada nisu stigle da odu u šetnju ili da čitaju priče.

Devojčici to nije bilo drago, a još manje njenoj majci.

– Slušaj, kćeri, – reče majka jednog dana – ne mogu da shvatim kako jedna mala djevojčica može da napravi toliki nered?!

Sutradan ona pripazi da vidi kako se stvara taj silni nered. Najednom postade svjesna da izvlači igračke jednu za drugom. – Ako stavim jednu igračku na mesto prije nego što drugu uzmem – pomisli ona – možda onda neće biti toliko nereda.

Tako i učini. Kad god bi uzela novu igračku stavila bi na mjesto onu kojom se više nije igrala. I kad je došlo vrijeme za spremanje igračaka devojčica nije mogla da vjeruje svojim očima – nije više bilo nereda.

Majka se još više začudi.

– Kako je to moguće? Kako si tako brzo mogla da spremiš sve igračke?

– To je moja tajna – odgovori djevojčica.

I od toga dana djevojčica i njena mama imaju vremena za šetnje za pričanje priča a u kući više nema nereda.

4. Laguckanje – Svetozar Radišić 

Pitala Srđana baka, da li je lijepo da se laže. Odgovorio joj je, kao iz topa:

– Pa, naravno da nije.

Baka se nasmijala, pomilovala ga po glavi i rekla:

– Razmisli malo.

Pomislio je, šta tu ima da se misli. I majka i otac su mu hiljadu puta ponovili: – Laganje je ružno i nepošteno. Nemoj nikad  da lažeš. Plemenito je da govoriš istinu.

Šta li sada baka hoće da me nauči, kada me tako pita? Malo je razmislio i sjetio se: Ponekad baš poželi da slaže. Zato je iskreno rekao baki: – Ja mislim da ponekad mora da se slaže. Na primjer,  kad me lovac pita da li sam vidio zeku.

Ja mu kažem: – Ne, nisam! – Iako sam ga video.

Kada bi me šinteri pitali gde su naši psi lutalice, Dora i Kliki, rekao bih: – Ne znam, nisam ih vidio.

Eto, ja ponekad slažem, kada zbog istine može da se dogodi nešto ružno.

– Imaš plemenito srce – reče mu baka.

A tek tvoje srce bako – ne razumje mene svako! – pomisli Srđan.

5. Kako se ko zove – Semjon Kogan 

Upitala djeca ždrijebe:

– Zašto tebe zovu Vjetrić?

– Ja brzo trčim. Kao vjetar.

– A zašto tebe zovu Nosilja? – obratila se djeca kokoški.

– Ja nosim jaja.

– A zašto su tebe nazvali Pjevac? – pitala djeca pjetla.

– A glasno pjevam i svojim kukurikanjem vas budim u zoru.

– A tebe, magarče, zašto te zovu Tvrdoglavi?

– Neću da ti kažem! – odgovori magarac i udari kopitama o zemlju.

6. Odgovor – Sergej Mihalkov 

Došlo jednom pile velikom pjetlu i počelo mu dosađivati pitanjima:

– Zašto roda ima dug kljun i još duže noge, a ja sasvim male?

– Ostavi me na miru!

– Zašto zec ima duge uši, a ja nemam nikakve?

– Ne dosađuj mi!

– Zašto mače ima lijepu dlaku, a ja samo žuto paperje?

– Mani me se!

– Zašto kučence zna da vrti repom, a ja uopšte nemam rep?

– Ćuti!

– Zašto jare ima lijepe roščiće, a ja nemam ni ružne?

– Prekini! Bježi! – ozbiljno se naljutio pjetao.

– Svi mi govore bježi, bježi! Zašto svi odrasli odgovaraju na pitanja malih, a ti nećeš? – zapijukalo je pilence.

– Zato što ti ne pitas, već svima zavidiš – ozbiljno je odgovorio petao.

I to je bila prava istina.

7. Bakina šutnja – Anthony de Mello

Djed i baka su se posvađali. Baka je bila toliko ljuta da nije htjela razgovarati s djedom.

Idućeg je dana djed zaboravio svađu. Ali se baka uopće nije obazirala na djeda i nije htjela govoriti. Štogod bi on učinio da ona progovori, ostalo bi bez uspjeha.

Djed je napokon stao prevrtati po policama i ladicama. Trajalo je to nekoliko minuta, i baka se više nije mogla suzdržati:

– Ma, što to tražiš?

– Hvala Bogu! Našao sam. Tražio sam tvoj glas! – odgovori djed s nestašnim smiješkom.

Ostale poučne priče za djecu, koje su malo dužeg teksta su Priča o dva brata (Igor Knižek); Slon i mrav (Zvonimir Balog) te Što je sreća? (Zoran Pongrašić).

Nadamo se smo vam bar malo olakšali u potrazi za poučnim pričama o djeci, te ako to ne radite podstakli vas da izdvojite svoje vrijeme i pročitate svom djetetu neku priču jer čitanje poučne priče za djecu može donjeti samo dobro i vama i vašem djetetu.